Najraniji izrađivači stakla na svijetu su bili drevni Egipćani. Pojava i upotreba stakla ima historiju veću od 4000 godina u ljudskom životu. Male staklene čaše su iskapane u ostacima Mezopotamija i drevnog Egipta prije 4000 godina.
U 12. vijeku nove 12. stoljeća pojavio se komercijalni staklo i počeo je postati industrijski materijal. U 18. vijeku, kako bi se zahvaćale potrebe pravljenja teleskopa, napravljeno je optičko staklo. Belgija je 1874. godine prvi put proizvela ravno staklo. 1906. godine, SAD su proizvele ravnu staklenu mašinu za olovo. Od tada, sa industrijalizacijom i velikom proizvodnjom stakla, staklo raznih upotreba i raznih svojstava izlazi jedno za drugim. U moderno doba staklo je postalo važan materijal u svakodnevnom životu, proizvodnji, te nauci i tehnologiji.
Prije više od 3.000 godina, evropski feničanski trgovački brod, natovaren kristalnim mineralom "prirodnim sodom", plovio je rijekom Belus na mediteranskoj obali. Trgovački brod se nasukao zbog mora, pa se posada ukrcala na plažu jedna za drugom. Neki članovi posade donijeli su i velike lonce i drva za ogrjev, te su koristili nekoliko komada "prirodne sode" kao podršku kotaou za kuhanje na plaži.
Posada je završila obrok i plima je počela rasti. Kad su se spremali spakirati i ukrcati se na brod da nastave jedriti, neko je iznenada viknuo: "Gledajte, svi, nešto je svijetlo i blještavo na pijesku ispod lonca!"
Posada je donijela ove svjetlucave stvari na brod da ih pažljivo prouči. Otkrili su da postoji neki kvarcni pijesak i rastopljena prirodna soda zalijepljena za ove sjajne stvari. Ispostavilo se da su ove sjajne stvari prirodni sok koji su koristili da prave držače lonca kada kuhaju. Pod djelovanjem plamena hemijski reagiraju s kvarcnim pijeskom na plaži. Ovo je najranije staklo. Kasnije su Feničani kombinirali kvarcni pijesak i prirodnu sodu, a zatim ih istopili u posebnoj peći kako bi napravili staklene kugle, što je feničanima napravilo bogatstvo.
Oko 4. vijeka, stari Rimljani su počeli da nanoše staklo na vrata i prozore. Do 1291, italijanska tehnologija proizvodnje stakla je bila veoma razvijena.
Na taj način, italijanski stakleni zanati su poslani da proizvode staklo na izoliranom otoku, i nije im bilo dozvoljeno da napuštaju ovo ostrvo tokom života.
1688. čovjek po imenu Naf izumio je proces pravljenja velikih blokova stakla. Od tada, staklo je postalo običan predmet.
Stotinama godina, ljudi su uvijek vjerovali da je staklo zeleno i da se ne može mijenjati. Kasnije je otkriveno da zelena boja dolazi od male količine željeza u sirovinama, a spojovi divalentnog željeza su činili da staklo izgleda zeleno. Nakon dodavanja mangan dioksida, originalno divalentno željezo pretvara se u trovalentno željezo i pojavljuje se žuto, dok je tetravalentni mangan sveden na trovalentni mangan i pojavljuje se ljubičasto. Optično, žuta i ljubičasta mogu se međusobno dopunjavati u određenoj mjeri, a kada se pomiješaju zajedno kako bi postali bijela svjetlost, staklo neće bacati boju. Međutim, nakon nekoliko godina, trovalentni mangan će i dalje biti oksidisan zrakom, a žuto će se postepeno povećavati, tako da će prozorsko staklo tih drevnih kuća biti blago žuto.
Opće staklo je amorfna krutina s nepravilnom strukturom (sa mikroskopske tačke gledišta, staklo je također tekućina). Njegove molekule ne imaju dalekometni redohran u svemiru kao kristali, već imaju red kratkog dometa sličan tekućinama. sekvenca. Staklo održava specifičan oblik kao čvrst, i ne teče gravitacijom kao tečnost.





